Mnogo je toga što možemo naučiti iz priča koje smo čuli u djetinjstvu. Veliko je blago znati i otkriti koje priče iz vlastitog djetinjstva imaju utjecaj na nas. Prije svega, mi smo animalna bića. Nismo samo posjetitelji prirode, ili njeni skrbnici. Mi jesmo priroda. Životinje vodiči su ključne u mitskim pričama. Psihološki, one mogu predstavljati mudrost tijela. Mračni ili zli likovi mogu predstavljati aspekte nas samih koje smo zanemarili ili napustili. U sjeni nas čeka nešto vrijedno, i to ne bismo smjeli isključivati iz toga kako definiramo sami sebe. Na kraju krajeva, cilj je uključivanje. Izazov leži u integriranju tih elemenata u naš identitet na konstruktivan način. Tamniji elementi u nekim pričama često otkrivaju energije sjene u nekoj radnji, u slici, ili čak u scenografiji. Duboka tamna šuma je česta reprezentacija elemenata kojih se bojimo duboko u sebi. U šumi žive čudovišta. Šuma može predstavljati dijelove nas koji se nikada ne daju do kraja pripitomiti, koji su uvijek pomalo opasni i kaotični. Takvi elementi javljaju se u noćnim morama. Oni čine bitan dio nas. Na neki način oni su najkreativniji aspekt našeg unutarnjeg svijeta. Trebamo zaći u tamnu šumu. Da, to je teško i tajanstveno područje. No ipak, iz njega dolaze svježe energije i nove ideje. Priče mogu biti poput Svetog Grala, koji, kada se prenosi od osobe k osobi, dopušta svakoj osobi da iz njega popije upravo ono što njoj osobno treba i što želi.

Pjesnik William Stafford imao je jednu najdražu metaforu. Rekao je da je zadatak kreativnosti "slijediti zlatno klupko". Nešto uhvati vašu pažnju, osjećaj, slika, ideja, događaji u nekom trenutku. Izazov se sastoji od otkrivanja tog suptilnog poziva, te potom nježnog kretanja u tom smjeru. Zlatno klupko mora se odmotavati sa najvećom nježnošću, inače bi se moglo slomiti (znam to iz iskustva, godinama sam radila sa zlatnom niti debljine 36 mikrona. Za usporedbu; naša kosa ima oko 40-45 mikrona). Naše otvaranje većem značenju u poznatim nam pričama zahtijeva određenu nježnost duha. Ideje koje iz toga izrone će se isprva činiti nježnima. Moramo nježno paziti na njih dok ne sazrije vrijeme kada će nam prenijeti poruku. Posljedice učenja iz njih tada mogu trajati doživotno. Postoji u nama jedno mjesto u koje možemo uroniti i možemo iskusiti bezbroj dimenzija, to je sveta klijetka koja postoji u dubini srca i vodi u svijet kvantnog tkanja. Kvantno tkanje nam pomaže da premostimo sve prepreke i procjepe, pomaže nam tkati ljubav, svjesnost svojih fizičkih osjećaja.

Ako sadašnja "moderna" znanost nastavi s istraživanjem onoga što postoji iznad fizičke materije i ako u konačnici dokaže kako su energetska polja stvarna i zaslužna za stvaranje naše stvarnosti, izgleda da će konačno uhvatiti korak sa znanjem drevnih kultura čija bi se vjerovanja tada mogla pretvoriti u mudrost.

Mi ovisno o energiji koju zračimo, doslovno imamo sposobnost manifestacije bilo koje vrste stvarnosti. Energija ljubavi je puno produktivnija od energije straha. Sve je sastavljeno od beskonačnog potencijala, i trenutak kada svijest iz toga poželi stvoriti nešto, stvaranje se i dogodi. Trenutno stanje stvari je takvo da smo programirani vjerovati da ovaj svijet funkcionira na principu "jači pobjeđuje", da je svaki čovjek sam za sebe. Konstantno nas obuzimaju emocije stresa, ljutnje, nemira i tuge koje proizlaze iz nas jer se nalazimo u okruženju koje nije pogodno za naše prirodno stanje, štoviše, što nismo u miru sa samima sobom. Naše prirodno stanje je ljubav, suradnja, opuštanje i mir. Mislim da nam je upravo to stanja prirodno odnosno današnjom terminologijom rečeno "stanje tvorničke postavke". Možda nas sadašnje iskustvo kao ljudskih bića na planeti Zemlji odvodi od našeg prirodnog stanja, no istina je i da mi trenutno, slijepo prateći nametnuti nam program, i sami sebe odvodimo od tog našeg prirodnog stanja.

Duboko u sistemu imamo strukture koje napreduju u ovom svijetu zbog skrivanja informacija. Ove strukture uzele su kontrolu nad tehnološkim i znanstvenim otkrićima i potisnule ih, a skrivanje takvih informacija od nas je samo jedna od formi kontrole populacije i manipulacije našom percepcijom. No, istovremeno istinu ne možete sakriti, a istina vodi do nečeg prekrasnog. U suštini, mi smo svi jedno, i nužno je da počnemo gledati ljude oko sebe kao naš vlastiti odraz.

Oduvijek sam vjerovala da među nama ima nekoliko duša, nazovite ih sretnicima ili prokletima, koje su naprosto rođene tako da ne pripadaju, koje dolaze na svijet poluodvojene, ako hoćete, bez čvrste veze sa obiteljima ili mjestom ili nacijom ili rasom; da možda ima na milione, milijarde takvih duša, možda isto toliko nepripadajućih koliko i pripadajućih.

Filozof Descartes je to vrlo dobro izrazio sljedećim riječima: Mislim, dakle jesam. "Jesam" znači "biti". Za njega čin mišljenja je biti. Misao je u svom plemenitom aspektu povezana sa sviješću.

Istinska filozofija nam omogućuje da upoznamo svoju pravu prirodu, otkriva nam ono što možemo tražiti i navikava nas da otkrivamo istinu u svim vrstama pitanja. Za biti, treba se poznavati, vladati svojim nagonima, svojim lošim navikama kako bismo odbacili svaki oblik nasilja i barbarizma. Jednostavno, treba krenuti na unutarnje putovanje, u skladu sa slavnom izrekom uklesanom na ulazu u hram u Delfima: - "Upoznaj samoga sebe i upoznat ćeš svijet i bogove."

Podjela svijeta na živu i neživu materiju je lažna. Nema nežive materije. U vječitom kretanju, privlačenju i odbijanju djelića materije postoji univerzalna harmonija i smisao. Sve forme života podložne su zakonu Evolucije, sve se kreće k višim i savršenijim formama egzistencije. Čovjekova urođena težnja za ulaganjem napora, za otkrićem, predstavlja odraz (u mikrosvemiru) općeg zakona Evolucije (u makrosvemiru). To kretanje je, mogli bi kratko reći, napredovanje k višim i savršenijim oblicima svijesti.

Najkraće rečeno to je dostizanje kvalitativno novog stupnja svijesti i voljno funkcioniranje na tom nivou. Na drugi način rečeno cilj evolucije, kome teže sva hermetička učenja i discipline, je TOTALNI UVID u vlastitu prirodu, svijest i odnos sa svijetom. Neki to stanje nazivaju Kozmičkom Sviješću, jer u njemu nestaju granice između subjekta i objekta. Tada za Sljedbenika Sve postaje Sve.

SVE JE SVE. Čovjek nema nikakav sadržaj u svijesti, a ZNA SVE.

Ovo je jako važan period prelaska između svijeta stare i nove paradigme posebno za one koji traže otvor koji vodi putu u slobodu, koji povremeno vodi u razne pravce, ali uvijek u tom smijeru koji vas vodi k vašoj unutrašnjoj istini. Ja sam naučila biti sve svjesnija toga što osjeća moje fizičko tijelo kad nešto dodirne, kad okusi, kad vidi i kad sve to postane dio jedne slagalice. Shvatila sam i to da je svaki dio slagalice čarobno sredstvo koje postaje dio opreme za moju alkemiju.

Duboko iznutra znate da sve što dolazi to i odlazi???

Ne možete fotografirati ono što jeste, to nema povijest, nema porijeklo, to je iznad svih opisa, iznad bilo kakvih pridjeva, neizmjerno, nepromjenjivo. I dokle god imamo želju "ali još uvijek želim biti ja" Jer ono što misliš da ćeš izgubiti ako izgubiš "sebe", shvatit ćeš da si sve to ti kao sebstvo. Kada ljudsko biće otkrije ovu najdublju istinu, svi problemi i nevolje dolaze kraju, svi strahovi, depresija, sve postaje tiho. Misao je tu i ti si ju ogrnuo odjećom koju si nazvao "ja" i zato osjećaš da je stvarna. Ali to je samo misao, koja je doživljena u većem prostoru sebstva.

Svake noći kad uronite u fazu dubokog spavanja bez snova vi krećete na putovanje u Neočitovano. Stapate se s Izvorom. Iz njega crpite životnu energiju koja vas održava kad se vratite očitovanom, svijetu odvojenih oblika. Ta je energija važnija od hrane: "Čovjek ne živi samo od kruha". Ali u spavanju bez snova u Neočitovano ne ulazite svjesno. Iako tjelesne funkcije i dalje djeluju, "vi" u tom stanju više ne postojite. Možete li zamisliti kako bi to izgledalo ući u san bez snova s punom sviješću? To je nemoguće zamisliti, jer to stanje nema sadržaja.

"Postani svjestan dragocjenosti ovog trenutka u kojem SADA živiš. Kad odbaciš brigu i strah, shvatit ćeš da je tvoj život predivan, svet i veličanstven. Budi svjestan svoje sadašnjosti dok se ona događa! Budi prisutan u njoj cijelim svojim bićem i pokloni joj najbolji dio sebe. Jedino tako ćeš istinski živjeti, a sve drugo je životarenje."

Briga proizlazi iz straha i sumnje našeg uma da stvari neće biti kako treba, da smo ostavljeni na cjedilu, na milost i nemilost slučajnostima i hirovima neizvjesne budućnosti, da nas nešto na svakom koraku i svakog trenutka može povrijediti, i zato um neprestano dršće i osjeća potrebu da mora nešto hitno poduzeti, učiniti, promijeniti, prisiliti, utjecati na ishod okolnosti i događaja. Upravo zato budućnost predstavlja nepresušni generator briga za naš um.

Baš kao što ja uvijek vidim čašu do pola punu, a moj suprug uvijek do pola praznu. On je racionalan, inteligentan, i nadasve podređen znanosti. A ja... gotovo uvijek računam na čudo. Meni se na nevjerojatan način ČUDA i događaju, dok on mora sve u životu zaraditi. Odbacite brige i prepustite se, potpuno sigurni i mirni da će se, dok izražavate bezuvjetnu ljubav ovdje i sada dogoditi samo najbolje stvari za rast vaše duše.

To je stanje u kojem ne morate imati sve odgovore, ne morate se grčevito boriti kako biste održali kontrolu nad svakim aspektom svog života jer shvaćate da vi niste činilac, nego da ste vođeni, da će se život uvijek pobrinuti za vas, čak iako u određenim okolnostima niste u stanju shvatiti kako će se to točno odigrati i manifestirati! Vaš čin svjesnog prepoznavanja toga je onaj koji će vam donijeti mir. Doći ćete do iznenadne i zapanjujuće spoznaje: uvidjet ćete da je sve baš onakvo kakvo treba biti!

Zato, svaki put kad vas obuzme briga i tjeskoba, kad ste nervozni, nemirni, jednostavno pokušajte promotriti svoje reakcije! Postanite ih svjesni! Načinite taj svjesni odmak i zapitajte se: "Koji strah leži u korijenu te moje brige?" Jer ponekad je strah od neke stvari veći i od same zastrašujuće stvari. Postoji jedna stara indijska priča koja govori o tome da je jednog dana u sumrak, neki čovjek žureći kroz čestar kući u obližnje selo, u jednom trenutku zastao kao ukopan, gotovo se skamenivši: na samo par koraka ispred njega, iz sjenke obližnjeg žbunja, zlokobno je vrebao objekt njegovih najstrašnijih noćnih mora – velika, ogromna, crna zmija sklupčana i spremna za napad! Od krajnje neočekivanog stravičnog prizora, užas je naglo preplavio svaki atom njegovog bića i srce nije izdržalo. Sutradan u zoru, nekoliko seljana, njegovih poznanika, na tom mjestu pronašlo je njegovo beživotno tijelo. Bili su u velikom čudu, jer na tijelu njihovog prijatelja do jučer mladog i zdravog muškarca u punoj snazi, nije bilo ni traga od nekakve ozljede izazvane napadom kakve zvijeri, ili kakvog lutajućeg pljačkaša. No, što je tu je, podigli su beživotno tijelo i ponjeli ga u pravcu sela da ga predaju njegovoj rodbini… Samo jednom čovjeku sa začelja grupe je, u odlasku, pogled sasvim slučajno preletio preko komada debelog konopa, tko zna kada odbačenog pod okrilje obližnjeg žbunja.

Bez mnogo polemike, sigurno je da ćemo se svi složiti u jednom: konop je bio ono što je on zapravo ugledao, ali zmija je bila ono što je vidio i od čega se smrtno prepao. Pri pogledu na taj konop, iz dubina njegove podsvijesti izronila je stravična predstava gmizavca, koja je momentalno blokirala sva njegova čula i strahom paralizirala cijelo njegovo biće. E sad; koga još može usmrtiti pogled na običan par konopa? Ali, pogled na veliku zmiju, odnosno panični strah od nje, nesumnjivo može.

Dakle; spomenuti siroti čovjek nije stradao od konopa, već od ZMIJE!

Dokle god vjerujemo u Iluziju, ona će za nas biti potpuno stvarna, realna, što znači da će tako i djelovati na nas. Zato nam i patnja (suočavanje sa životnim problemima) djeluje kao nekakva "kazna" samo dok iza nje ne sagledamo Božansku promisao. Čim se tako "osvijestimo", bivamo odjednom, trenutno, uzdignuti iznad Iluzije (kao kad se konačno probudimo poslije dugog i mučnog sna), nadilazimo cjelokupno njeno "Zlo", i u potpunosti je doživljavamo kao izraz same Božje ljubavi i milosti – i više nam ništa ne pada teško i mučno, već tada svoj "križ" primamo sa lakoćom i radošću. U tome je sva "tajna" Kristovog naučavanja.

Promatrajući svoju prošlost na ovaj način, počinjem shvaćati da je sve promjenjivo i prolazno, osim osjećaja Ljubavi u središtu svog bića ovdje i sada. To je moje najveće i jedino bogatstvo koje mogu posjedovati. Ono nikada ne stari, ono je uvijek svježe, uvijek novo, uvijek prisutno – vječno. Osnovne kvalitete duše jesu mir, ljubav i mudrost. Te kvalitete izviru iz duše. Srce ima razloge koje glava ne može razumjeti. Mudrost je razlikovati; koje su stvari za razumijevanje glavom, a koje su za srce. Jedino što trebamo osvijestiti je to da smo Božja djeca – kada to zaboravimo, preuzimamo terete na svoja leđa.

Kad koristiš svoj um, tko je taj koji umuje? Tko je taj koji osjeća? Tko je taj koji ima tijelo? Duša je ta koja ima um, emocije i tijelo.

"Svi znamo što će učiniti zaljubljen čovjek da bi došao do žene koju voli. A koliko će više učiniti ljubavnik Mudrosti u potrazi za svojom božanstvenom gospodaricom?"

Ovog trenutka počinjete veliku avanturu traganja za novim aspektima vlastitog bića i cijelog univerzuma. Jednostavan opis bio bi ronjenje. Možete čitati o ronjenju sa disalicom, ili o dubinskom ronjenju, ali dok zaista ne isprobate i zaronite pod vodu, ne osjetite pritisak, ne vidite podmorski život, dok se vaša pluća ne stišću prema unutra, a ipak osjetite da streme prema van dok pokušavate zaroniti još dublje, a tek izranjanjem osjetiti iznenadni nalet vlažnog zraka. Tek tada možete otprilike shvatiti ovu ideju, a koju stvarno može osjetiti samo onaj koji doživi iskustvom.

Realizirajući istinu, gdje god da gledam vidim SEBE. Sukobi koje vidim na planeti su sukobi u MENI – neriješeni konflikti unutar mog vlastitog bića i jedino tu u mojoj nutrini i zahtjevnim radom na sebi oni mogu tek tada biti riješeni. Vidjeh sebe kako bježim kroz gustu šumu, dok iza mene urliče puma. Trčeći se sapličem o neko granje i na svoje iznenađenje ugledam svoje crnačke noge... dakle ja sam crnkinja u nekoj afričkoj prašumi. Zatim vidim sebe na japanskoj obali mora kako raširenih očiju gledam nadolazeći ogroman val, za koji znam da će me potopiti ako brzo ne pojegnem negdje daleko i visoko. Dakle ja sam mlada japanka koja bježi pred tsunamijem u neizvjesno. A potom gledam sebe kako kao mladenka odlazim iz rodne kuće, u obitelj u koju sam prodana... (dogovoreni brak) bez ikakvog pristanka ili vlastitog izbora, plačući nad svojom sudbinom... dakle i to sam ja!!! Tog prvog dana u 13-toj godini, doživjela sam mnoge uvide u svoje brojne živote, za koje nikad nebi ni pomislila da mi pripadaju, da sam ja istovremeno i ovdje u svojoj fotelji i u prašumi i u poplavljenom Japanu, i u nekom zabitom selu pokraj rijeke Tigris.

JA sam ta materijalizirana energija koja čini i tvori cijeli ovaj manifestirani univerzum i od MOJE tvari sve je sačinjeno. Buđenje je ništa drugo do samo jedno i jedino: Prisjećanje Sebe!

Nakon takvog uvida ili buđenja, više nitko nikada neće moći manipulirati sa mnom jer ću korijene manipulacije presječi tamo gdje i je njegov pravi i istinski zapovjedni most: unutar Mene same! Tom iznenadnom "Čudu" prethodilo je moje jasno i ne dvosmisleno uviđanje da su i oni, "zidovi", bili ništa drugo do samo sastavni dijelovi moga vlastitog Sna.

Ne znam kako ali ja sam oduvijek znala da neću ostati ista, transformacija je sada malo ubrzala ritam. Do sada je tekla sporo i davala mi dovoljno vremena da se naviknem, da predahnem ili da procijenjujem ono što sam naučila. Nije to nimalo lak proces, teško je priznati sebi da si i ti dio onoga od čega bježiš. Sve što je učinjeno, proživljeno, nije uzalud. Samookrivljavanje ponovo vodi u neku novu dimenziju postojanja, gdje će se zavrtjeti novi kotač, i uvući u svoje žbice sve one koji se sebi oduprijeti ne mogu. Morala sam proživjeti sve one uloge žrtve, žrtvovanja, svi oni odjeci prošlih života koji još uvijek odzvanjaju i u ovom sadašnjem i u mnogim usporednim, pa i budućim životima. Teško je prihvatiti činjenicu da sam ja možda ona koja je gorjela na lomači, ili ona koja je stavljala grančicu na vatru pod nekim drugim. Mogu zamisliti da sam ja ona jadna prodana nevjesta, ali teško mi je kad zamislim da sam majka te nesretnice koju odvode na silu.

Nikad nije kasno istupiti izvan nametnutih okvira, ako osjećamo da nisu ono što smo željeli i očekivali. Oni koji slijede put gomile, zapravo su nezamislivo snažno-sami... Imati vlastito mišljenje ako oklina misli drugačije, ponekad je neizvedivo. Apsurd je ali... da! Bila sam sve ono što nisam željela biti. Ovaj uvid mi je omogučio da shvatim da sam sada ono što sam oduvijek htjela biti. Sada sam upravo spoznala da sam ja sama odgovorna za sve u mojem životu, i da sama kreiram svaku svoju odluku. Naravno perpoznala sam svoj izvor u sebi, koji jedva čeka da se pokaže u punom sjaju i svoj svojoj veličini.

Jedan briljantni trenutak, trenutak svjesnosti, koji vrijedi više nego sve nesvjesno odživljene godine, ali bez osjećaja potpunosti... Zapravo cijeli životni ciklus čekam ovaj trenutak. Nebrojeno mnogo puta sam odživjela uloge lovca i lovine, očekujući susret sa nečim, što je izvan svega poznatog, doživljenog i proživljenog. Kada shvatimo da kroz jedno biće, koje volimo izvan svih mogućih tijekova ljubavi, možemo voljeti sve što postoji, onda se to zove- bezvremena ljubav... Kada shvatimo da kroz jedno biće, koje volimo izvan svih mogućih tijekova ljubavi, možemo voljeti sve što postoji, čak i one koji nam nanose boli, onda se to zove- savršenost... (bezuvjetna ljubav)

Nisam ja sada bolja, nisam savršena, nisam ni svoja prošlost, a ni budučnost. Ja sam ona koja jesam! Samo sada imam sreću pa sam odabrala jednu divnu inkarnaciju. U današnjem uvidu sam shvatila i to da sam sama odabrala ovakav model života. Prije samog rođenja imamo mogučnost izabrati svoju sudbinu, a kad se rodimo tada samo dograđujemo svoje iskustvo. Možemo ili prihvatiti i od svega napraviti najbolje, ili samo gunđati i proklinjati zlu kob, ali tada smo uzalud utrošili možda i nekoliko inkarnacija dok ne pronađemo savršenstvo.

Bila sam u raju i bila sam u paklu. Doslovno sam tako razmišljala. "Raj i pakao nisu odvojena mjesta". Ona čak ni ne postoje. Ona su jedno-te-isto mjesto a mi ih odvajamo samo zato jer nam to pomaže organizirati naš svijet u nešto s čime se da, i možda nešto podnošljivo. Lakše je vjerovati da, ako postoji cilj za neko sredstvo i da ako smo "dobri", da će cilj biti blaženstvo. Ipak, nekako sam naučila lekciju tijekom poroda – to radikalno, mjesto puno čuđenja, koje sam nakratko posjetila u bolničkoj sobi – je najvjerojatnije bilo najbliže sirovoj istini što ću ikad doći. Prvi aspekt tog značenja podsjetio me na rođenje moje kćeri, Emily. Kad sam rađala Emily, nisam bila pod anestezijom. Išla sam prirodnim putem, uspješno. No nije bilo nimalo lagano. Uz to što sam izišla iz svoje "defaultne svijesti" i ušla u stanje promijenjene svijesti, osjećala sam i najgoru moguću zamislivu bol , simultano osjećajući najveće moguće blaženstvo. Probudila sam se osvježena i obnovljena, očekujući najbolje od veličanstvenog trenutka. Opustila sam se i dopustila svom anđelu čuvaru da preuzme kontrolu, nisam željela započeti novi dan napeta i napregnuta. Spavala sam i dobro se odmorila, dopustivši duhu da se obnovi, da oživi. Ostavila sam jučer iza sebe sa svim mukama i teškoćama i okrenula novu stranicu.

Vjerojatno ste čuli priče o ljudima koji su došli do znanstvenih, umjetničkih ili drugih dostignuća uz navodnu pomoć intuicije. Ja sam jedna od njih. Uvijek me je kroz život vodila neka tajanstvena ruka, neki tihi glas unutar moje svijesti. Često sam ga ignorirala, tjerala po svome, ali uvijek se zbog toga i pokajala. Ništa nije slučajno. Za nas postoji savršen model koji se provlači našim životima. Postoji netko tko zna što je najbolje za nas, netko ko je uvijek tu za nas i nikad nas ne ostavlja na cjedilu. Slušam taj glas u tišini poput najtišeg šaptaja, poslušnost nam otvara nove energije koje su bile skrivene duboko u nama, čekajući da budu oslobođene kad mi budemo spremni i voljni slijediti ih bez pitanja. Moje su težnje bile vrlo visoke, ako i nisam koji put postigla najviši cilj, barem sam se razvijala prema toj sposobnosti, uvijek očekujući samo najbolje u životu. Tajanstvena ruka koja me vodila uvijek je znala što mi je potrebno čak i prije nego sam zatražila. Kako sam samo bila sretna znajući tu predivnu istinu koju možemo utisnuti u samu dubinu svog bića. Kako sam se namučila dok nisam počela bez trunke sumnje vjerovati da su sve stvari u svijetu moguće.

Thimoty Feeris je izrekao jednu metaforu:

- "Lakše je ostvariti nerealne i velike ciljeve, nego realne i male". To i ja potpisujem!

Bez jasnih ciljeva naš um je sklon često lutati i gubiti vrijeme na bespotrebne stvari. Jasni ciljevi usmjeravaju naš um i energiju u smjeru kojim želimo ići i pomažu nam razlučiti bitno od nebitnog. Živimo u društvu u kojem nas se već od ranih dana uvjetuje načinom na koji bismo trebali razmišljati i postavljaju nam se standardi koje bismo trebali ispuniti. Direktno ili indirektno, uči nas se da je važno ostvariti ciljeve koji se smatraju društveno prihvatljivima i poželjnima, no rijetko kada nas se pita koliko takvi ciljevi zaista vesele naše srce.

Kakva korist od svih nagrada i priznanja ako je osoba koju vidite u ogledalu, u biti, nesretna? Zar mislite da vam novac, ugled ili razna društvenih priznanja mogu ispuniti prazninu u vama koja će definitivno biti vaš vjerni i nerazdvojni suputnik sve dok živite tuđe ciljeve? Naravno, ovdje nije rijeć o tome da je siromaštvo ili neobrazovanost... garancija za sreću... NE! Naravno da nije, ali... Ja osobno sam gotovo cijeli svoj život živjela tuđe ciljeve. I vrlo često nisam ni znala da sam svoje negdje usput zaboravila. Da! Zaboravila sam živjeti svoj život. Ali... da apsurd bude još veći, oni za koje sam živjela su me odbacili, otvoreno mi rekli da sam nepoželjna, dosadna, nametljiva...

Koliko god to na prvi pogled izgledalo nelogičnim ili možda čak i površnim objašnjenjem, činjenica je da vas drugi cijene i poštuju onoliko koliko vi cijenite i poštujete sebe. Način na koji razmišljate o sebi te način na koji govorite o sebi ne samo da najviše govori o tome kako doživljavate sebe već time istodobno stvarate novu sliku sebe te stalno iznova reagirate u skladu sa tom slikom.

Dobra vijest je također da se proces razvijanja sampoštovanja i povjerenja u sebe i svoje sposobnosti mahom svodi na osvještavanje i otpuštanje svih lažnih i ograničavajučih načina razmišljanja o sebi koji vam smetaju da postanete svjesni svoje prave prirode i svojeg istinskog potencijala.

U školi su nas učili o biologiji, matematici i ostalim predmetima, ali nisu nas učili o tome kako podignuti razinu svojeg samopoštovanja i povjerenja u svoj potencijal. Očito je da postojeći obrazovni sustavi to ne smatraju bitnim. Jednom sam srela svoju staru profesoricu, (koja je predavala i mojim kčerima) u razgovoru o obrazovnom odgoju ona mi je slikovito opisala; - "Mi djecu pripremamo za ocean, a učimo ih plivati u malenom dječjem bazeniću".

Svrha postojanja je samoostvarenje, uživanje u ispunjavajućem životu. Prošlost treba ostaviti iza sebe, samo što je tako nešto nemoguće postići negiranjem prošlosti i guranjem glave u pijesak. S prošlošću se treba suočiti, pročistiti je i zatim ići dalje, prema još dubljem ispunjenju. Usprkos svim ograničenjima i problemima, Bog je ipak čovjeku dao mogućnost da uzme svoju sudbinu u vlastite ruke. Samo će lud ili glup čovjek propustiti takvu priliku.

Ovo je priča o meni, meni koja igra razne uloge, koja postoji ovdje i sada.

U svijetu spolova, u svijetu spolnosti, muškog i ženskog, kao jedan od tih spolova; kao otjelotvorenje principa minusa u potrazi za upotpunjenjem. Kao horizontalna linija znaka za svojim vertikalnim partnerom; Da bi nestala u bezdimenzionalnoj točki susreta iz koje je valjda sve i počelo, ili u kojoj stalno iznova počinje i završava.

No moj je život kao i život svakog čovjeka kao djelić holograma opet cjelina u sebi, sadržava obadva spola, to jest informaciju jednote, potpune cjeline. I izražava se kao dinamika primanja i davanja u svakom pogledu; u stalnom pokretu, potrazi za ravnotežom; Za skladnom izmjenom, spajanjem i uravnoteženjem koje doživljavamo kao sreću, ispunjenje, ljubav.

I dok tako u jedno sasvim obično prijepodne sjedim pokraj računala, promišljam o životu i čitam i zapisujem misli koje nadolaze, dok vani sunce pokušava proviriti iza oblaka i s ulice dopiru zvuci čini mi se da se plus i minus spajaju u jedno, neutralno i potpuno. Kao da sam zašla u svijet izvan vremena, izvan suprotnosti i želim donijeti nešto iz tog svijeta u svijet spolnosti, svojim su-bićima i sebi, zacijeliti razdvojeno, sastaviti razlomljeno, ispuniti ispražnjeno.

Kao da donosim komadić po komadić nečeg iskonskog, toplog i svjetlucavog iz područja beskonačne punine u svijet oskudice i potrebitosti, gradeći most među njima. Činim to jer ne mogu drugačije, jer osjećam kako u meni kuca srce jednog života koji kuca i u svim drugim srcima i diše u svim drugim plućima i njegova volja upravlja svim stvarima i prolaznim ulogama, ma kakve misli se rađale u raznim glavama.

Bez obzira na sve, na moje orijentacije i interese, životne okolnosti, horoskopski znak i podznak, osjećam da živim u vrijeme bitnih promjena. Koje se ne događaju samo pored mene i oko mene, već prolaze posred mene. Na tu pomisao srce mi odmah malo jače zakuca.

Moguće da sada stojim pred nekim sasvim novim iskustvima i mogućnostima. Radoznala i otvorena? Ili sa strahom i strepnjom od nepoznatog? Ili sve zajedno? S gutljajem kave vraćam se u sadašnji trenutak iz misli o mogućoj budućnosti i uz duboki uzdah se pitam što bi stvarno željela.

Što mi je stvarno bitno?

Ne teoretski, što je bitno u životu, nego kakva prava, autentična čežnja spava još uvijek zimskim snom u dubinama moga bića.

Što je to još neizraženo što se želi pojaviti na svjetlu novog dana.

Žensko i ljudsko, obično i neobično, univerzalno i jedinstveno. Iza svih uloga i u svim ulogama.

I u tom trenutku prisutne pažnje osjećam ponovno ujedinjujuću stvarnost, živost života, istovremenu neizvjesnost i sigurnost, koja se ne da opisati, ali se osjeća jasno u takvim lucidnim trenutcima i koja se manifestira kroz razne priče, pa i kroz priču o meni kao ženi. Jednoj od mnogih, a ipak jedinstvenoj, kao snježna pahuljica.

I shvaćam da me upravo takvi trenuci raz-identifikacije s pričom u kojoj igram glavnu ulogu, s prepoznatljivim tijelom, imenom, itd… - da me takvi trenuci povezuju s nečim što je istinito, smisleno i ispunjavajuće i otvaraju nove mogućnosti, omogućavaju odigravanje uloge na jednom višem zavoju spirale.

Poslije svakog uvida i dopuštanja raspadanja nekog od kulturno, povijesno, genetski - utisnutih ograničavajućih obrazaca, igra se nastavlja na novom zavoju spirale. Uvjetno nazvanom višem, zbog trodimenzionalne asocijacije - zbog boljeg pogleda s visine, većeg osjećaja slobode, i čišćeg zraka. I rjeđeg također, na koji se u početku tek trebam naviknuti. Ali je vrijedno truda.

Jer ja zaista nisam samo žena u svojih bezbroj svakodnevnih uloga, ja sam i arhetip ženskoga u njegovim raznim oblicima, ja sam pozitiv i negativ slike žene i zapravo ništa od toga, njihov zbroj u nuli, u drugoj dimenziji iz koje to sve nastaje.

I kad sam široko i duboko polje raznih osjećaja, koji se nekontrolirano smjenjuju u skladu s ritmovima prirode, to nisam ja.

I ako se osjećam kao mlada ili stara, uspješna ili neuspješna, sretna ili nesretna, to nisam ja. To je ritam života, plus lažna identifikacija, osobno shvaćanje neosobnog; Krivo upotrijebljena imaginacija.

Ali ako se u kvantnim skokovima oslobađam lažne identifikacije onda i imaginacija postaje saveznik u daljoj spoznaji i možda u pisanju, ili na bilo koji drugi način prenošenju iskustava koja mogu biti od pomoći na putu od podjele do ujedinjenja i ispunjenja; od nestvarnog k stvarnomu. Proces koji se kroz mene odvija pretače se tako i u riječi nadahnuća za druge.

Od rođenja ovoga tijela nešto je u meni govorilo: "ja jesam, ja želim, ja znam, ja volim, ovo sam ja, ovo je moje", ali kada se postavi pitanje, tko ili što sam "Ja", nema jasnog odgovora. Činjenica je da ljudi ne znaju tko su, jer da znaju, ne bi bilo ratova, ne bi bilo mržnje, ne bi bilo pohlepe, straha, robovanja idejama i vjerovanjima uma.

Ovog ljeta sam od prijateljice dobila domaće šljive, pa sam odlučila ispeći pekmez. Ali gotov pekmez treba pospremiti u nekakve teglice, i potražila u ostavi zalihe svojih teglica. Nisam odmah primjetila da sam odabrala samo one na kojima se nalazi naljepnica "Med" ili "Marmelada". Teglice sa naljepnicom "ljuti feferoni" ili "Ajvar" sam nesvjesno izbjegavala.

Što zapravo znači naljepnica ovoga ili onoga???

Ionako sam ih morala oprati. A u suđerici su naljepnice jednostavno otpale. Dali to zanči da mi definiramo stvari ili osobe prema deklaraciji i/ili uniformi??? Jedno istraživanje koje je sprovela naša televizija o prodaji ljekovitih preparata, je pokazalo šokantne rezultate. Naime grupa glumaca se obukla u bijele "doktorske kute" i postavili štand sa "ljekovitim preparatima" na glavnoj tržnici. U bočicama su bili obićni sokovi, ali naljepnica je govorila drugačije. Ljudi su misleći da se radi o provjerenim preparatima jer su vidjeli trgovce u doktorskim kutama kupovali bez prave provjere.

To je ono o čemu želim govoriti. "Uniforma" ili "etiketa/naljepnica" nije zapravo ono što predstavlja proizvod ili osobu (med/medicinara). Gotovo isto je i sa našim identitetom. Mi nismo samo policajci ili samo liječnici ili samo dimnjačari ili bilo što od onoga što nam je struka. Isto tako ni teglica koja sadrži naljepnicu "med" ne mora biti isključivo teglica za med.

Kad odem kod frizera uobičajena pitanja su: a čime se vi bavite? Ili... gdje radite? Na ta pitanja ne volim odgovoriti jer ne želim da me frizerka identificira sa mojim poslom ili sa mojom nekretninom... (ona žuta kuća na uglu naše ulice u kojoj je kladionica). Kad sam bila mala imala sam dvije prijateljice za igru i obje su bile Vesne, ispočetka im nisam znala prezime pa sam jednu od njih nazvala "duga kragna" jer je imala bluzu sa podužom kragnom. Ona se naravno užasno naljutila zbog toga, meni je tek sada jasno da zaista nije popularno kad te netko poistovijeti sa nekom stvari ili obilježjem iz tvog okruženja...

Ono što ja u stvari želim znati nije moje ime, struka, jesam li katolik ili muslimanka, imam li djecu, jesam li sretna, jesam li poštena, volim li koga... Mislim da sve to nije bitno!

Pravo je pitanje ustvari, "što je bitno"??? Što je zaista bitno??? Što je to što Bog kod nas razlikuje??? Koliko sam shvatila, njemu nije bitno ni naša vjeroispovijest, ni koliko puta smo se udavali/ženili, nije bitno ni imamo li djecu, nije bitno čak ni jesmo li ubojice (jer da je, nebi mogli samo tako otići na ispovjed, pokajati se i sve OK.). Nije mu bitno ni jesmo li dobri, jer eto - postoji ona izreka da je put do pakla popločen "najboljim namjerama".

Nešto drugo je puno bitnije, a mi TOGA nismo svjesni. Ništa što možemo percipirati u obliku misli, emocija, senzacija, bilo koji objekt, iz bilo kojeg dijela vremena, ni jedan nije trajan, ni jedan ne pripada nama. To je jednostavno kretanje u svjesnosti, a mi smo svjedoci svega toga.

Svrha promatranja je da razlikujemo, da što god da izvire, prolazno je, To nismo Mi. Odbacimo lažno i istina će doći na vidjelo, a da bi odbacili lažno, moramo dovesti u pitanje svoja najčvršća uvjerenja.

Da bi spoznao sebe, sebstvo se mora suočiti sa svojom suprotnošću – sa nesebstvom. Da bi spoznali što jesmo, moramo najprije ispitati i saznati što nismo.

Ovih dana svako-malo nailazim na sugestije: SJETI SE TKO SI!!!

Kao da je to lako!!! Nitko nije objavio tehniku kojom se možeš samo tako sjetiti "ah...pa, da...ja sam u stvari Zeus"??? Ako se netko na ovoj planeti Zemlji sjetio tko je on u stvari, molim neka i nama pomogne da se i mi možemo prisjetiti našeg stvarnog bitka.

Kako sam god okrenula i pretumbala misli o svemu što bih JA mogla biti, tako isto mi je palo na pamet što sigurno "nisam"!!!??? Pokušala sam zamisliti što Bog od nas zapravo očekuje...

Jednom davno sam u jednom životnom periodu živjela na selu. I kao i sve domačice imala sam sve što i drugi ljudi. Veliki vrt pun raznovrsnog povrća i voća. Imala sam ja i patke, koke, piliće. Razmišljam o pilićima, kupila sam ih kad su se tek izlegli (jednodnevni), bili su preslatki. Brinula sam o njima, mazila ih, čak sam im i imena nadjevala, ali... bez obzira na sve, oni su imali samo jednu svrhu - klanje za meso.

Dakle bez obzira što sam ja te piliće voljela ponekad sam im ugađala pa ih pustila da bezbrižno pasu po livadi, ponekad sam im u kokošinjac pustila glazbu, i što-šta drugo, ja sam te piliće na kraju ipak zaklala i spremila za hranu.

E sad se pitam što od nas Bog očekuje???

Jer mi smo njegovi pilići ili nismo???

Meni nije bilo bitno kod mojih pilića jesu li oni pošteni ili ne, jesu li se potukli, jesu li jedni drugima otimali hranu, nije mi bilo bitno ni vole li se oni međusobno, potpuno mi je bilo svejedno osjećaju li oni da ih volim ili ne, ono što je meni bilo bitno jest da su svi lijepi i zdravi, i da brzo napreduju.

Jer njihova jedina svrha je meso za hranu. Možda zvući surovo, ali to je jedina realnost u životu pilića.

Kad bi netko došao mojim pilićima i rekao; hej pa vi niste samo pilići, vi ste puno više od toga, hajde probajte se sjetiti tko ste vi zapravo, što bi oni mogli napraviti čak i da se sjete?

Što MI možemo učiniti da se eventualno i sjetimo tko smo zapravo?

Nikad nisam zamišljala da smo mi jedini u cijelom univerzumu, i da u cijelom tom beskraju postoji jedna mala planetica Zemlja i jedino na njoj postoje neki ljudi koji se rode, jedno vrijeme odrastaju i uče, pa onda rade jedno vrijeme, imaju ili nemaju svoju djecu, ostare i umru, i točka...kraj! Ne to jednostavno nije moguće.

Zato ja mislim da pravo pitanje nije "TKO SAM JA", i mislim da ne trebamo gubiti vrijeme razmišljajući o onome što ionako ne možemo promijeniti, jer u ovom životu (inkarnaciji) mi imamo tijelo koje ima rok trajanja, koje je ograničeno na određenu temperaturu, na određenu atmosferu, na određenu hranu i vodu, sve nam je ograničeno vremenskim terminom od nekih 80-100 godina, i da ne ne nabrajam u nedogled sva naša ograničenja, vračam se na ono pravo pitanje:

ŠTO JE BITNO???